VirtualBand proslavio se nedavno kada su ga na stadionu u Olovu, gradicu nesto malo udaljenom od Sarajeva, lokalni mjestani ovacijama docekali i ispratili. Band, kao takav, nije imao binu, razglas… u tom trenutku pjevac je bio na nekoj drugoj lokaciji (trazio je logisticku potporu u vidu instrumenata svakojakih, ganjao ljude po selima da mu izradjuju virtualna svirala po kojima ne treba pimplati nego iz njih zvuk izlazi samo na pogled i mrstenje, reagira na bore i nagle pokrete tijelom…)…
Band se pojavio na nekom brdu u blizini, okupile su se stotine tisuca ljudi, sav zivalj iz grada, okolnih sela i zaselaka, a zalutao je i pokoji putnik iz trecih zemalja…
Od clanova banda ‘okupila’ se samo jedna osoba koja je dosla otkazati koncert. Ali, narod se nije dao omesti – zahtijevali su od te osobe da stoji na brdascu kako bi joj puna 84 sata pljeskali, a bis trazili tocno 148 puta…
Clan VirtualBanda se nije dao zbuniti, a i kako bi – ne bi u tom slucaju bio na razini zadatka… bio je tamo i dozivljavao zvjezdane trenutke, pronosio slavu svih nas, casnih clanova ‘bande’, svi su ga zvali na gozbe, sto je clan s radoscu na licu i osjecajem velikog ponosa rado prihvacao… ali toliko se nadebljao (i u latentnog alkoholicara pretvorio) da ga clanovi VirtualBanda, kad se vratio u bazu, skoro nisu prepoznali… no – bili smo ponosni na njega jer nam je svima osvjetlao obraz…
Odmah smo krenuli u akciju br. tristotisucadvadesetiosam, sazvali tajni sastanak kako bismo krenuli u osvajanje svijeta i, necu lagati i biti skromna, svemira. Prvi i najvazniji zadatak bio nam je – osvojiti Vandalend, naizgled cudan i neosvojiv planet, i nije da je bilo lako… Uspjeli smo ipak, iako smo mnoge virtualne koncerte morali odrzati u punom sastavu (cesto i bez sastava) posvuda u svemiru… jer, isli smo onom logikom – najprije se proslavi tamo, pa ce te i na Zemlji prihvatiti pametni ;) a u Vandalendu je bilo bajno, da ne govorim kako jer se rijecima opisati ne moze (ah te rijeci, ponekad ogranicavaju)…
I, da, to je bio najtezi zadatak, a onda, kad smo vec samim time usli u povijest, sve ostalo je bilo mnogo, mnogo jednostavnije. Nismo se vise nudjali unaokolo i moljakali da nas puste svirati – poceli su nas SAMI pozivati… godilo nam je to neko vrijeme, nije da nije, no onda smo se opet okupili u bazi i sjeli kako bismo ozbiljno sagledali proslost, sadasnjost i buducnost… poceli smo cak planirati… i kad smo to skuzili – doslo je do nasilja (o tome ne bih ovim putem, jerbo bi sadrzaj bio nepocudan)…
Ali, sabrali smo se.
Napokon, naucili smo koristiti prirodne resurse u stvaranju zvukova (Floydi su nas mislili preteci, ali smo ih prevarili, no – bilo je to davno)… zvizduci vjetra, zavijanje i uvijanje planina, rast cvijeca u zoru, rosa dok pada, more dok se smije… ma sto da vam pricam… zamislite sami :D
I sad nas opet pozivaju ovozemljani (s vanzemaljcima smo trenutno u hladnom ratu, ali diplomatski pregovori su u tijeku tako da smo svi u VirtualBandu apsolutno uvjereni da ce, barem tajna diplomacija, rijesiti spor)… e, dakle, ovozemljani nas zovu u sve vece svjetske centre, ali to odradjujemo ovlas (bili u New Yorku, Londonu, Hiroshimi, Tokyju, Shanghaiju, Sofiji, Skopju, Gdanjsku… ne bi stalo ni na cijeli virtualni proctor…)… privlace nas manja mjesta, po mogucnosti poznata samo nekolicini ljudi jer nas ova slava ubija, pucamo po savovima, precesto se sastajemo… nije nam lako…
Ipak, snazni smo mi, pa cemo se i ovaj put snaci, izdrzat cemo to i nakon toga se, normalno je, rasplinuti u beskraj… i vratit cemo se opet, odnosno – vracat cemo se uvijek kad se za to ukaze prilika…
Jer, VirtualBand, iako u stvari (odat cu vam tajnu) nije bend, suska se po kuloarima, ipak je uspio osvojiti - Vandalend :D
